Istodobno su se proteklog vikenda u Šibeniku održali jedan festival koji se tek rodio – „Arsen, Čovjek kao ja” i koji obećava i jedan koji je nakon 13 godina „otplesao posljednji ples – REGIUS, koji je otišao u velikom, dostojanstvenom stilu.
Regius je u dvije večeri na Martinskoj okupio više od 1000 ljubitelja kvalitetne glazbe izvođača iz regije i potvrdio svoj prestižni status.
"Posljednje izdanje Regiusa zatvorili smo u velikom stilu, onako kako je to jedan glazbeni brend kao što je Regius i zaslužio. Na desetom Regiusu bio je do sada najviše izvođača, najviše publike još od 2018. i najviše dodatnog festivalskog programa. Veliki uspjeh i potvrda da se više mjeseci napornog rada koji smo uložili u ovaj projekt na kraju isplatilo. Pokazala nam je to naša vjerna publika i prijatelji sa scene na kojoj smo neprekidno radili još od 2011. godine. Zahvaljujemo svima koji su nam pomogli i sudjelovali u ovom izuzetno teškom i izazovnom projektu i što su nam podarili dvije noći koje nikad nećemo zaboraviti. Regius je otišao na počinak u najboljem mogućem svjetlu, a i mi se sad idemo odmarati neko vrijeme. Hvala svima koji su bili uz mene u ovoj ludoj, nezaboravnoj i predivnoj avanturi zvanoj Regius Festival”, kazao nam je na kraju Igor Bergam koji je uz Ines Rudan Komšo prije 13 godina osnovao taj festival i do zadnjega bio njegova alfa i omega, od čovjeka koji je osmišljavao program i dogovarao gostovanja do onoga koji je na terenu rješavao najsitnije organizacijske probleme.
Regius se kako je, u povodu njegovog zadnjeg izdanja za ŠibenikIN ispričala Ines Rudan Komšo, rodio iz puke frustracije. “Šibenik je tad sadržajima ozbiljno zaostajao. Sjedili smo tako Igor Bergam i ja, tadašnji kolege na Televiziji Šibenik, krajem 2010. godine, ako se ne varam, i kukali kako je sve grozno. Mislim da je to dobro poznata i gotovo ritualna situacija većini Dalmatinaca. Kukali smo kako je sramotno i žalosno da u Šibeniku mladi nemaju nikakvog sadržaja na izbor, nego izaći u jedan jedini privatni noćni klub, “ćelavog” glazbenog repertoara, ili za doček Nove godine otići na koncert Mile Hrnića pod šatorom na Poljani. Jedini izuzetak u to doba je bio Martinska Fest - prisjeća se Ines.
“Za početak smo se obratili Šibenskoj udruzi mladih. Prve evente smo radili kroz ŠUM, uz podršku Zvonke Bralić, Maje Šintić i Vladimira Jurićana, a kasnije smo pokrenuli udrugu P.A.R.K.. Savjetima oko zakonodavnih i administrativnih stvari nam je dosta pomogla i moja mama, koja je bila aktivna u tadašnjoj Udruzi Slavonaca i Baranjaca Šibensko-kninske županije. Snalazili smo se kako znamo i umijemo, “u hodu” nailazili na nove nepoznanice i rješavali prepreke”, prisjetila se Rudan Komšo i zaključila:
“Da se razumijemo, što više vrijeme odmiče, sve više blijede ta negativna sjećanja, osjećaj ponosa na to trajno nasljeđe ipak prevlada. Stvarno je prekrasan osjećaj nešto stvoriti za svoju zajednicu, iz ničega. Postoji i taj ego moment, nećemo se zavaravati, kad gledaš tisuće ljudi kako se zabavlja i misliš se u sebi “I DID THIS”. Svaki organizator će se poistovjetiti s time, i mnoge od njih taj osjećaj najviše i drži da se nastave baviti tim poslom. Recimo, među najdražim uspomenama mi je trenutak kad smo se Igor i ja popeli na binu s Brkovima na drugom Regiusu i derali se na pjesmu “Srećo laku noć”. Tad smo po prvi put iz perspektive izvođača gledali publiku i osjetili vibru našeg festivala. Brkovi su, kao što sad već primjećujete, obilježili naš početak, a ove godine će obilježiti i kraj te predivne ere”.
Regiusa više nema, ali poput Terranea ostaje u kolektivnom pamćenju kao jedan od festivala i brendova koji je od Šibenika napravio prestižnu glazbenu pozornicu.
FOTO:
Sanja Lydia
Danijel Ferić
