pavle roca - Šibenik News - Šibenik, obala, Hrvatska

Na zvuk njegovog glasa zasjali bi palaci i svaka noć postala bi bokeljska. Trebao je biti Verdijev Radamus, Nabuccoo ili Rigoletto... možda bi pjevao i s Marijom Callas. Umjesto toga, Vice Vukov pjevao je na festivalima, pobjeđivao i bio najbolji sve do 1968. Godine kada je postao nepodoban zato što je volio Hrvatsku, a to mu nije bilo dozvoljeno. Iz rodnog Šibenika Vice je otišao na studij u Zagreb. Na nagovor roditelja upisao je kemiju na Tehničkom fakultetu. Položio je ispite iz prve godine i pobjegao glavom bez obzira kad se uvjerio da postoje studenti koji u udžbeniku O pogonskom gorivu nalaze smisao i radost življenja. Upisao je filozofiju. Pod A čistu filozofiju, pod B talijanski jezik. Tu je našao sebe. Mogao je do mile volje čitati i razmišlja. U džepu je nosio potvrdu najboljeg studenta fakulteta. Pjevao je u zboru KUD-a Ivan Goran Kovačić i družio se s Duškom Prašeljom, koji će kasnije postati asistent slavnog dirigenta Herberta fon Karajana. Tipovi iz tog vremena još ga pamte iz zagrebačkog Gradskog podruma gdje je uz vino volio zapjevati. Pjevao je sve redom, kajkavske popevke, dalmatinske pjesme, operske arije… Mnogi su ga već tad vidjeli u Operi. Čekao se samo službeni poziv. Pobjednik svih festivala Poziv je stigao u veljači 1959. godine, ali ne iz opere nego iz Radio Zagreba odakle su ga pozvali na audiciju. Tridesetak mladih talenata na klaviru je pratio Stjepan Mihaljinec. Direktor Opatijskog festivala čuo je trake i zamalo pao u nesvijest. Karijera Vice Vukova mogla je početi. Na Opatijskom festivalu 1959. godine svaku pjesmu pjevalo su po dva pjevača. Melodiju Mirno teku rijeke, Miroslava Biroa, na tekst Drage Britvića, pjevali su u alternaciji Dušan Jakšić i debitant Vice Vukov. Od Jakšića se očekivalo da će svoj dio posla obaviti sjajno, ali je zvijezda festivala bio Vice. Zahvaljujući njemu Mirno teku rijeke bile su pobjednička pjesma. Nakon toga tijekom samo nekoliko godina, Vice je slistio sve festivale širom Jugoslavije. Treće mjesto na Zagrebačkom festivalu 1960. godine shvatio je kao dobrodošlu pauzu, i odmah, da svima bude jasno s kim imaju posla, pobijedio na Opatiji, pa idućem Zagrebu, potom u Splitu, i opet, treći put za redom u Opatiji! Kada je Vicin Harmonikaš Ivo odjekivao s kraja na kraj Beograda Kad se više ništa nije moglo osvojiti i kad je bio red da i netko drugi pobjeđuje, Vice je poslije Opatijskog festivala 1963. godine otišao u vojsku. Kao dobrom vojniku bilo mu je omogućeno da i dalje nastupa na festivalima. Tu priliku koristio je na uobičajen način. Gdje god se pojavljivao, pobjeđivao je. Pjesme Vužgi, Bokeljska noć, Bodulska balada, Jednom u gradu ko zna kom… postajale su domaći evergrini. Vukov je, bez vidljivih teškoća, postao jedan od mitova zabavno muzičkog žanra. Vršilac dužnosti dežurnog neprijatelja Jugoslavije Na međunarodnom festivalu Intervizije Zlatni ključ u bivšoj Čehoslovačkoj 1967. i 1968. godine, Vice je kao predstavnik Jugoslavije osvojio dva druga mjesta. Prvi puta s pjesmom Bokeljska noć Hrvoja Hegedušića, a drugi puta s melodijom Ako sada odeš Stjepana Mihaljineca. Oba puta u javnosti je bilo unaprijed stvarano mišljenje da Vice Vukov nema što tražiti među pjevačima socijalističke zajednice naroda, ali je oba puta Vukov demantirao nevjernike. Dva je puta briljirao i bio drugi, ali ne zato što je bilo boljih od njega nego zato što su po principu proleterskog internacionalizma prva mjesta bila rezervirana za domaćine zvijezde poput Karela Gotta i Eve Pilarove. Ta 1968. godina ostat će zapamćena po svjetskom studentskom buntu čiji je eho pendrecima odzvanjao kod podvožnjaka na Novom Beogradu, a Vice Vukov će je pamtiti dok je živ jer će baš te godine po hitnom postupku biti proglašen vršiocem dužnosti neprijatelja socijalističke Jugoslavije i njene ideologije bratstva i jedinstva. Za tu ulogu imao je sve potrebne uvjete. Bio je popularan, inteligentan i umeo je da peva. Kobna Pesma leta 1968. Osobna drama i pjevačka agonija Vice Vukova počela je na putujućem festivalu Pesma leta 1968. godine. Pesma leta bila je svojevrsni estradni karavan na kojem je te godine sudjelovala većina najvećih zvijezda tadašnje države Gabi Novak, Milan Subota, Ivica Šerfezi, Alenka Pintarič, Lola Novaković, Lado Leskovar, Arsen Dedić, Nada Knežević,Vice Vukov i Đorđe Marjanović. Karavana je krenula iz Požarevca 1. lipnja, a finale je bilo zakazano za 28. srpnja u Beogradu. Glavni favoriti bili su Vice Vukov i Đorđe Marjanović. Prvi s pjesmom Darovi za svu djecu, drugi s Romanom. Na prvoj večeri Pesme leta u Požarevcu, pobijedio je Đorđe Marjanović. Za petama su mu bili Vice i Lola Novaković, ali su najveća uzbuđenja tek dolazila. Kad je u Kotoru prvi put pobijedio Vukov, a Đorđe i Lola bili drugi i treći, strasti su se počele rasplamsavati, ali su to mogli primijetiti samo dobro upućeni u verbalne finese tog doba. Polemike između Vice Vukova i Đorđa Marjanović, površnim čitateljima sarajevskog Oslobođenja, novina koje su prve o tome pisale, sve je to izgledalo benigno i nije izlazilo iz gabarita estradnog šušura. -Vice Vukov, - pisalo je Oslobođenje, - iznio je svoje mišljenje da muzika koja se lansira na festivalu nema potrebnu estetsku vrijednost, jer su se svi autori, izuzev Arsena Dedića, priklonili ukusu publike i napravili melodije za široke narodne mase, sračunate na efekte i momentnu ekskluzivnost. Đorđe Marjanović se s tim ne slaže. Mada se upravo njegovoj kompoziciji pripisuje ukus široke publike, on tvrdi da je melodija Arsena Dedića Tvoja ruka preslikani Tom Džons, dok njegova kompozicija Romana ima sve osobine nacionalnog melosa. Očigledno, tek će krajnji sud publike postaviti svakog na svoje mjesto, ali je već sada jasno da najveći dio gledalaca isključivo glasa za svoje ljubimce, a ne za njihove pjesme. Tom prigodom Vice Vukov je izjavljivao: -Mislim da je dosadašnji redoslijed realan, i da će on vjerojatno ostati do kraja. Dakle, ja tipujem na Đoku Marjanovića, jer se ovaj festival najvećim dijelom kreće na njegovom terenu. Dakle, pored popularnosti pjevača, važan je i geografski trenutak gdje će on novu pjesmu moći da lansira. Bit ove beznačajne riječi krije se u Vicinoj opaski da će najvjerojatnije pobjednik biti Đore Marjanović jer se Pesma leta u najvećoj mjeri održava na "njegovom terenu" te da je važan "geografski trenutak" što je značilo da Vice Vukov misli da je glasovanje uvjetovano nacionalnim opredjeljenjem publike. Progon Vice, nije bio dobar prognozer. Na kraju pobjednik Pesme leta nije bio Đorđe Marjanović nego upravo on, iako je imao dosta tešku i hermetičnu pjesmu (op.a. koju publika nikada nije prihvatila i brzo je bila zaboravljena). On je pobijedio u Sarajevu, Mostaru, Herceg Novom, Makarskoj, Zagrebu, Opatiji i Portorožu. Do finala u Beograd stigao je s osiguranim prvim mjestom. Slavlje mu nije pomutila ni očekivana pobjeda Đorđa Marjanovića u Beogradu. Odmah po završetku Pesme leta, ne sluteći ništa Vice Vukov je otišao na turneju u Australiju. Tamo je imao seriju uspješnih nastupa, ali se prilično zamjerio dijelu hrvatske emigracije jer je odbijao nastupati u dvoranama s ustaškim i endehazijskim obilježjima. Pjevajući na tom dalekom kontinentu propustio je prvi ozbiljan udar politike na njega i njegovu karijeru. Udar koji će potpuno promijeniti njegov život i odvesti ga sa staza zvjezdane slave u mračni, moćni i okrutni žrvanj jugoslavenskog režima koji će na njemu trenirati strogoću i razapinjati ga tako da bude primjer kako će proći svi drugi kojima bi ljubav prema domovini mogla biti važnija od tzv. bratstva i jedinstva, hibridnog surogata stvarnom nacionalnom identitetu. Udar je došao iz beogradskog tjednika NIN 13. listopada 1968. godine. Upravo NIN je, kako to lijepo kaže Petar Luković, stavio u pogon stroj za mljevenje mesa. Vicevi Vice Vukova Pod naslovom Vicevi Vice Vukova, novinar Džavid Husić objavio je u NIN-u poduži spisak navodnih nacionalističkih ispada popularnog pjevača: -Vukov je Dubrovniku delu publike koja mu je zviždala rekao, pošto je rukom umirio gledalište i osmehnuo se: -Nemojte, ljudi, nismo u Beogradu. -U Splitu je, na festivalu Melodije Jadrana, Vukov zaustavio jednog gledaoca koji mu je zviždao, i kad je ovaj rekao da je iz Beograda i da je zviždao kompoziciji, a ne pjevaču,, odbrusio: -Onda idi tamo, u svoju zemlju, pa zviždi! -U Subotici je Vice Vukov Đorđu Marjanoviću opsovao srpsku majku, a potpredsjedniku općinske skupštine dobacio: -Tako ti razgovaraj sa svojim zemljacima, a ne sa mnom. -U Baškom Polju, u velikom i gostoljubivom vojnom odmaralištu, Vukov nezadovoljan što nije osvojio prvo mesto prigovorio je organizatorima: -Prodali ste ulaznice Srbima, a naš hrvatski živalj stoji na žici. -Bile su to vrlo ozbiljne optužbe, upozorava Luković, Nitko nije provjeravao jesu li istinite. Reakcija je bila munjevita. Odmah je pokrenut krivični postupak protiv Vukova. Hrvatsko pravosuđe razapinje Vicu Vukova Bogumil Cukon, zamjenika javnog tužioca Hrvatske osobno je izvijestio uredništvu NIN-a: -U vezi članka objavljenog u vašim novinama broj 297 od 13. X 1968. pod naslovom Vicevi Vice Vukova saopćujemo vam da je data uputa Okružnom javnom tužilaštvu u Splitu da pokrene krivični postupak protiv Vice Vukova zbog krivičnog djela iz člana 119, stav 3. KZ-a, zbog izjava navedenih u spomenutom članku. Općinsko javno u Splitu tužilaštvo teretilo je Vicu Vukova za vrijeđanje građana i izazivanje nacionalne nesnošljivosti, a na prvom ročištu, najavljivano je, pojavit će se dvanaest svjedoka, novinara, učesnika i organizatora muzičke priredbe Pesme leta. Nitko ne tereti Vicu, ali… Postupak je trajao do sredine srpnja 1969. godine, kada je zbog, kako je rečeno, nedostatka dokaza, bila povučena optužnica protiv Vice Vukova. Beogradska pjevačica Lola Novaković odbila je svjedoči, jer u ponašanju Vice Vukova nije zapazila ništa od onoga što piše u optužnici. Đorđe Marjanović se nije htio povlačiti po sudskim raspravama, Arsen Dedić je negirao da se Vukov nad njim šovinistički iživljavao i da je izjavljivao da je on, Arsen Dedić ipak samo Srbin iz Šibenika. Alenka Pintarič je vidjela da je Vukov bio ljut u Baškom Polju zbog pobjede Đorđa Marjanovića, ali nije primijetila nikakav nacionalistički ispad. Šefovi osiguranja na Pesmi leta, priznali su da događajima koji se navode u optužnici nisu lično prisustvovali nego da su za njih čuli od drugih. Dakle, Vicu nitko nije teretio. Optužnica je pala i trebalo je biti sve u redu. Ali lavina je krenula i više je ništa nije moglo zaustaviti. Vice Vukov stigmatiziran je kao hrvatski nacionalist i šovinist, štoviše kao neprijatelj Jugoslavije, socijalizma i bratstva i jedinstva naroda i narodnosti socijalističke Jugoslavije. Sustavna eliminacija Sud nije mogao osuditi Vicu, ali to nije bila zapreka da bude kažnjen, bolje rečeno trajno i sustavno kažnjavan. To kažnjavanje, razapinjanje, prokazivanje i žigosanje objedama bez dokaza potrajat će više od 20 godina, sve do raspada Jugoslavije uoči rata 1991. godine. Prije kraja 1968. godine Vice Vukova i njegove pjesme nestali su sa svih lista popularnosti u svim jugoslavenskim republikama i pokrajinama. Razloge sustavne eliminacije Vice Vukova, objasnilo je sarajevsko Oslobođenje čiji komentator kao da nije čuo da je sud odbacio optužbe protiv njega: -Dugo se prećutkivalo da je Vukov na brojnim muzičkim manifestacijama grubo i neumjetnički reagovao, da je vrijeđao nacionalni ponos svojih kolega i kritičara, a opravdanje za to, svakako, mu ne može biti da je bio izazvan ili isprovociran. Zbog toga Vice Vukov nema mjesta na listama popularnosti, jer redakcije koje vode pomenute ankete opravdano smatraju da publicitet ne treba pružati ličnostima bez etičkih vrlina. Na optužbe da je nacionalist i da je osoba bez etičkih vrlina Vice je naivno pokušao objasniti svojim tužiteljima: -Jedna od točaka optužbe, kazao je, temelji se na anegdoti o Srbima što sam je svojedobno čuo od vrlo poznatog srpskog humoriste. Tu sam anegdotu prepričao nastavnicima u dječjem odmaralištu beogradske općine Voždovac. Nakon dvije godine netko se sjetio tog vica i radi njega me prijavio. Što se može, čovjek koji se bavi javnom djelatnošću izložen je kritici, a ponekad i napadima. Dobro je dok su ti napadi verbalne prirode. Ima i daleko neugodnijih. Kad sam, na primjer, u listopadu prošle godine s Maruškom Šinković nastupao u Australiji, tamošnji su me proustaški elementi napadali. U Pertu su mi čak u dvoranu postavili bombu. Kad sam se vratio, saznao sam kako se s druge strane iznosi da sam istomišljenik onih koji su me u Australiji napadali. Kažu mi da sam šoven. Vrijeđa me ovakva tvrdnja. Šovinizam smatram degradacijom istinskog patriotizma i, štoviše, njegovom suprotnošću. Govorio je gluhima. Mislio je da će se obraniti istinom. Pogriješio je. Nakon što je izbačen iz s lista popularnosti, počela je kampanja zabrane emitiranja njegovih pjesama u programima radijskih postaja. Iz svog programa Vicu Vukova prvo je izbacilo Radio Sarajevo. Obrana Igora Mandića Obraniti Vicu Vukova i ukazati na apsolutnu neprihvatljivost takve prakse na svoj je način i naravno bezuspješno pokušavao je Igor Mandić: -Cijenim V. Vukova kao pjevača i koliko mi je poznato on do danas nije bio osuđivan zbog neprijateljske ili nacionalističke djelatnosti. Neprimjereno je Ustavu, zakonu i demokratizaciji da se nekoga indirektno kažnjava za nešto što nije zakonski utvrđeno ni potvrđeno. Ako je Vice Vukov znao puštati usklike, kao Bog i Hrvati, onda ih ja odjeljujem od njegova pjevanja, jer valjda imam pametnijeg posla nego da nekome (makar i pjevaču lake glazbe) dokazujem kako nema tog boga (ili Boga, ako je nekome miliji s velikim slovom) koji danas ima bilo kakvog posla sa socijalističkom Hrvatskom i sa samoupravljanjem koje gradimo. Uopće, uzdizati jednog pjevača lake glazbe na teški pijedestal političkog mučenika, medvjeđa je usluga stvari koju se hoće obraniti. Zato, neka se ovo shvati ispravno: pjevače lake glazbe treba držati tamo gdje im i jest mjesto - dakle za mikrofonom i pred orkestrom, a ne za političkom govornicom. Apeliram za razuman razgovor o ovom embargu, kako neki zlobnik ne bi mogao kazati: tjerali su Vukova, da bi istjerali vuka. Opća sotonizacija Vice Vukova U atmosferi već pregrijanih strasti Mandićev apel odbio se o tvrdokornu histeriju stvorenu oko Vice Vukova. Umjesto smirivanja situacije progon Vice Vukova postao je još jači i okrutniji. U Opatiji je proglašen nepoželjnim na priredbi za pomorce, beogradske Večernje novosti objavljuju izmišljenu vijest da je protiv Vukova podneta prijava sucu za prekršaje jer je u on, navodno, u hotelu „Pariz" pljunuo jednu devojku, gošću hotela, a zatim je ošamario. Postalo je jasno da je Vice postao divljač za odstrel i da se o njemu nekažnjeno može pisati bilo što. Trajno obilježen kao nacionalista, šovinista i neprijatelj nije imao pravo na obranu. No postojao je problem. Režim ga se nije usuđivao osuditi i zatvoriti. Prije svega za to nije imao dovoljno dokaza i dovoljno denuncijanata, a osim toga Vice Vukov je usprkos svemu još uvijek bio jako popularan. Štoviše postajao je sve popularniji, a njegove su pjesme poprimale sasvim drukčiji timbar od onog kojeg su imale dok su bile samo estradni hitovi. Prihvatljivo rješenje bilo je da ga se natjera na bijeg čime bi on neizravno priznao sve svoje grijehe i potvrdio istinitost onoga što mu se stavlja na teret. Korak prema tom cilju bila su orkestrirana morbidna prijeteća pisma koja su počela stizati na njegovu adresu. Pisali su mu: -Šteta što nisi bio u zrelim godinama 1941. Sigurno bi daleko dogurao. -Istorija bi o tebi pisala, a mame bi govorile svojoj neposlušnoj deci da će ih odneti Vukov. -Od svih poklona, najradije bih ti uputio venac za tvoj grob. Svaka njegova gesta tumačena je kao šovinistička. Mnoge općine su se utrkivale koja će ga prije proglasiti nepoželjnim na svom teritoriju. U Mostaru se, u veljači 1970. Godine o tome razgovaralo na sjednici Općinske konferencije Saveza komunista, a jedan je od članova, zbunjen što je u gradu vidio plakate kojima se najavljuje koncert Vice Vukova uzviknuo: -Da li je to naša praksa na liniji borbe Saveza komunista protiv šovinizma? Ni pobjeda Vice Vukova na Splitu 1970. nije prošla bez komentara. Beogradski novinari primijetili su da se Vukov „bahato i nadmeno" ponašao, a u svojim izvještajima pobjednika su ignorirali na račun lošije plasiranih izvođača, zgroženi što se netko kao Vukov uopće usuđuje pjevati! Bog i Hrvati Kad Vice zapjeva kao jeka mu se vraća nova runda orkestrirane harange objedama i lažima. Novine pišu da je Vice Vukov u Postirama na Braču pjevajući ariju opere Nikola Šubić Zrinski dobacio publici kako "on o sudbini Domovine više misli nego sav taj puk koji je došao da ga sluša", i da je na kraju nastupa uzviknuo: -Gdje su sablje? Zatim, da je pjevaču Ratku Kožulu izvukao križ iz njedara i glumeći čuđenje, zapitao ga: -Što je to, -da bi odmah dao i svoj odgovor, -A, Bog i Hrvati. Dobro je! Dežurni režimski novinari nisu ni pokušavali provjeravati je li se sve to zaista i dogodilo. Komentator Slobodne Dalmacije pisao je, analizirajući slučaj Vice Vukova, de se otvorena pitanja Hrvatske kao i svih drugih republika mogu rješavati samo u postojećim strukturama, a ne na bilo koji način. Zamjerio je Vukovu da je bio nepristojan prema domaćinima priredbe i da nije poštivao gostoprimstvo te zaključio da Vukov "više voli politikantsku opereticu, jadnu i po svojim idejama i po očekivanjima koja u nju polaže". Mostar zabranjuje Vicu Vukova Progon se nastavlja. Vici nastupe pa čak i sam dolazak u grad zabranjuje vlast u Mostaru. Sarajevsko Oslobođenje slavodobitno javlja: -Mostar je Vici Vukovu zatvorio vrata! I ne samo njemu, nego i ostalim pjevačima, i ostalim ljudima koji žele javno da iznose svoje stavove koje ovaj grad ne prihvata. Jer, Mostar je već odavno ravnopravna zajednica građana bez obzira kojoj nacionalnosti pripadali. Tačno je to: Mostar, kao grad gdje živi stotinu hiljada ljudi, ne želi u svojoj sredini ugostiti Vicu Vukova, čovjeka koji se posljednjih godina proslavio "bisernim" izjavama i postupcima... "Slučajem Vukov" ponovo se želi ostvariti pravo na miješanje u unutrašnje stvari naše Republike. Kroz brigu o najboljem hrvatskom estradnom umjetniku i njegovoj egzistenciji, ispoljena je u stvari briga o Hrvatima u Mostaru i Hercegovini. Kada Mostar može da ugrozi egzistenciju jednog Vukova, kakva li je tek egzistencija Hrvata koji tu žive? Ti listovi kao da zaboravljaju da je država Bosna i Hercegovina odavno rekla da joj nisu potrebni nikakvi dušebrižnici sa strane, zaboravljaju da su svi narodi koji tu žive jasno naglasili da su pripadnici te države i da će sami znati da u svojoj kući budu i gospodari. Upravo to ne odgovara onima koji neprestano pokušavaju da se sa strane infiltriraju u naše bosansko - hercegovačko društvo i da tu ostvaruju svoje uske političke ciljeve iza kojih uvijek stoji ambicija za monopolom. Očita je želja da se diskreditira državnost i politika Bosne i Hercegovine i ostvari pravo da se "prava" politika kroji iz drugih centara... -Kakve je veze imao koncert Vice Vukova s državnošću BiH, pita se Petar Luković u svojoj knjizi Bolja prošlost, zna jedino autor ovog teksta Dragan Bartolović, (10. kolovoza 1970.), koji na jednom mjestu piše kako je Mostar bio i ostao grad koji široko otvara vrata svim umjetnicima koji u njemu žele da nastupe. Osim Vice Vukova, naravno. U očima komunista Vice je postao biblijski pastir koji vodi narod Postojanje Vice Vukova iritiralo je Jugoslaviju. Nekima je smetalo i što se pojavljuje na televiziji, pa je glasilo Saveza komunista Jugoslavije, Komunist tomu posvetilo posebnu pažnju i objavilo komentar pun kršćanske, biblijske (!) simbolike: -Doživjeli smo nešto, u najmanju ruku, čudnovato. TV Magazin Antona Martija (Zagrebački studio) prikazao nam je, pored ostalih pjevača zabavne muzike koji su sudjelovali na splitskom festivalu i Vicu Vukova. Šetao je ulicama i trgovima, između starih zgrada i crkava, pjevajući Zvona moga grada, a slijedila su ga djeca, žene, starci, sa stadom ovaca. Vukov se tako našao u ulozi pastira, predvodeći narod... Poslije svega toga, kada je u Postirama direktno uvrijedio osjećanja ljudi, njihova politička i moralna uvjerenja, on dobija milionsku tribinu, u okviru TV Magazina, i još k tome simbolično predvodi narod-stado. Kako to protumačiti? Jasno, nitko razuman nije za to da se Vice Vukov progoni, da mu se zabranjuju nastupi, ali kakogod bilo da bilo, emisija što je uslijedila odmah, neposredno, poslije Postira, djeluje veoma neprikladno. Televizija, očigledno, nije imala smisla za mjeru kad je ovako postupila, udarajući svima, koji su bili zaprepašćeni političkim ispadima Vukova, novi šamar. (3. IX 1970). Za Vicin koncert pred crkvom opatice namještaju stolice Budući da je Jugoslavija u to vrijeme imala važnijih briga od polemike oko jednog pjevača (bujanje maspoka u Hrvatskoj, liberalističke tendencije u Srbiji, prepucavanja na liniji Beograd - Zagreb, studentsko nezadovoljstvo koje je tinjalo), došlo je do prividnog zatišja. Mislilo se, kako piše Petar Luković, da je drug Vice odložen u ladicu, kao jedan od mnogih koji su se zanosili politikom i u njenom plamenu izgorjeli. Ali, Vukov je bio uporan. Tvrdoglavi Šibenčanin opet je stigao u Postire i tamo održao solistički koncert iako su se postirske političke strukture ježile pri pomisli da im taj pjevač opet dođe kao gost. Odgovornost za organizaciju koncerta preuzelo je omladinsko rukovodstvo Postira za koje se kasnije (nakon obračuna s maspokom) najednom ispostavilo daje bilo „ilegalno" i da je radilo "u dosluhu s hrvatskim pokretom i klerom". Tvrdilo se, u cilju da se Vicu što više kompromitira, da su čak i opatice namještale stolice za njegov koncert, a vrhunski dokaz da je on neprijatelj s kojim se beskompromisno mora obračunati, bilo je naglašavanje podatka da je koncert održao pred postirskom crkvom. Nacionalistički ispad - odjećom Na tom krajnje sumnjivom koncertu u Postirama Vukov se, pisao je NIN, pojavio čudno odjeven: -Samo do polovine bio je u narodnoj nošnji, objavio je NIN, ali je odmah i objasnio zašto: -Sigurno ćete se pitati što je ovo, kakav je to kostim? Ovo na mojoj glavi što vidite, to je kapa iz okolice Šibenika, tako da se zna da u ovoj glavi ima soli, morske soli, zar ne? A ovaj košuljak, to je dio narodne nošnje koju nose Hrvati na sjeveru, ili, kako to neki zovu, Slavoniji. Prsluk koji vidite dio je sinjske junačke narodne nošnje koju sam dobio u Imotskome. Ovo ovdje nam je zajedničko (pokazuje na crveno-belo-plavu traku). No, neki će reći, a što je to dolje (dodiruje hlače)? He, nisam, naravno, slučajno ostavio i malo Europe. Nastavljajući konferansu, pjevač je rekao: -A sad ne bi bilo zgorega ovako odjeven prošetati se pjesmom kroz lijepu našu, jer kako je odavno rekao i žalio se naš pjesnik Pavao Štos: Svaki se narod raduje, a moj se sebe sramuje. I kako je nešto od toga danas ostalo, ja sam odlučio da na svakoj priredbi pjevam pokoju narodnu pjesmu, pa kako bude nek' bude. Možemo početi od Međimurja, pa preko Zagreba, Zagorjem, pa onda malo do junaka iz Like, pa preko Like, Velebita, do Primorja, pa preko Plive u milu Bosnu. Opći embargo Reakcije jugoslavenske javnosti, ionako iživcirane stalnim političkim i nacionalnim nesporazumima, bile su žestoke. Vicu progone od Vardara do Triglava. Njegove pjesme protjerane su iz radijskih i televizijskih programa na zahtev velikog broja slušalaca koji smatraju da Vukov pjesmu zloupotrebljavao u nacionalističke svrhe. Vice Vukov proglašen je nepoželjnim u Skoplju, progone ga svjesni vojnici i starješine Doma JNA u Zagrebu, a, kako to lucidno piše Petar Luković, beogradski specijalista za otkrivanje neprijatelja, drug Dušan Mitević tadašnji glavni i odgovorni urednik Prvog programa Televizije Beograd pod hitno s programa skida tri emisije zagrebačkog Videofona i TV Magazina u kojima se pojavljuje Vice Vukov. Kada je te emisije na JRT mreži emitirala Televizija Zagreb, Televizija Beograd je na svom području pokrila drugim sadržajima. Dušan Mitević, bio je izravan i nedvosmislen: -Te emisije skinute su s programa zbog toga što u njima peva Vice Vukov. Na pitanje koliko će trajati embargo, odgovorio je: -Sve zavisi od Vice Vukova i njegovog ponašanja. Pokrivanjem emisija u kojima on peva mi ne zauzimamo nikakav načelan stav prema Vice Vukovu kao čoveku, još manje kao pevaču. Iz same činjenice, međutim, da je imao nekoliko političkih ispada o kojima je u javnosti bilo dosta reči, proistekao je i naš sud da bi bilo korisno da se Vice Vukov ne pojavljuje u našem programu dok se sve ne razjasni. U pitanju je, dakle, praktična mera: smatramo da nije dobro da se u ovom času Vice Vukov pojavljuje u našem, beogradskom programu odnosno u programu koji preuzimamo od Televizije Zagreb za naše područje. Vice nepoželjan u Bosni Zid oko Vukova postajao je sve viši. Priliku da na njega dodaju neku ciglu nisu propustili direktori lokalnih radio stanica iz Dobojske regije koji su, na svom savjetovanju, jednoglasno zaključili: -Vice Vukov, svojim neodgovornim postupcima i šovinističkim ispadima ne zaslužuje da se nalazi na programu radio stanica ovog dijela Bosne. Zbog toga smo i odlučili da sve njegove melodije skinemo s programa. Ističemo da nam je unazad nekoliko mjeseci stiglo dosta pisama u kojima slušaoci traže da se više nikada preko valova lokalnih radio stanica ne čuje glas Vice Vukova. Pravu pozadinu nesmiljenog rata protiv Vice Vukova nehotice je otkrio autor pisma koje je iz Doboja poslano redakciji zagrebačkog Vjesnika. Autor tog pisma u kojem on u prvom licu množine oštro osuđuje nacionalističke ispadi Vice Vukova, imao je potrebu napisati da u među onima koji su sudjelovali kolektivnoj osudi Vice Vukova nije bio nitko po nacionalnosti Hrvat. Bilo je očigledno, upozorava Luković, da je afera odavno izašla iz okvira glazbe i dnevnih polit - ekscesa. U pitanju su bile mnogo ozbiljnije stvari. Pjesnici i pisci osuđuju jugoslavenski socijalistički režima za fašistički odnos prema Vici Vukovu Povremeni razumni zahtjevi da se čitav „slučaj Vukov" preda redovnom sudu, da se temeljito ispitaju sve činjenice i da se, konačno, utvrdi da li je Vice Vukov kriv; ako je kriv, koliko; ako nije da se to glasno kaže, bili su proglašavani „ustupkom nacionalistima" i „nepotrebnom formalnošću". U tako pregrijanoj atmosferi zagrebački Hrvatski tjednik objavljuje intervju s Vicom, pjevačem, ali i članom svog Uređivačkog vijeća. U tom intervjuu objavljenim pod provokativnim naslovom Ako je netko uvrijeđen kad pjevam hrvatske pjesme, onda je greška u njemu, Vukov je nekoliko puta naglasio da njegov nacionalni ponos bezuvjetno uključuje i poštovanje tuđeg. Strasti su sve žešće, ali se čini da Vice pobjeđuje i da ima sve više pristaša na svojoj strani. U Hrvatskoj, među domoljubima očekivano, a za režim sasvim neočekivano, on dobiva podršku eminentnih jugoslavenskih pisaca koji su se okupili na Trećem neretljanskom skupu u Metkoviću. U svom pismu najvišim jugoslavenskim državnim institucijama pisci i pjesnici nezamislivo hrabro brane Vukova, a postupke radijskih postaja koje iz programa izbacuju pjesme Vice Vukova nedvosmisleno i izravno uspoređuju s fašističkom praksom zatiranja nepodobnih: -Zabrinuti smo odlukom Radio Sarajeva koji je na zahtjev svojih slušatelja izbacio iz programa sve pjesme u izvedbi Vice Vukova. Znači, da je Vice Vukov slučajno pisac, njegove bi knjige vjerojatno bile uklonjene iz knjižara i knjižnica, a možda po istim metodama i spaljene. Da je kojim slučajem likovni umjetnik, možda bi mu slike čak i gorjele na lomačama. A ovako, kad se ništa drugo ne može "samo" je uklonjen iz programa, s dušobrižničkom napomenom da će se njegov glas opet čuti, ali kad se preodgoji. Prosvjedujemo protiv ovakva obračuna s javnim radnicima i inkvizitorskih metoda koje su nespojive s društvom u kojem živimo i djelujemo. Ovo šokantno pismo u kojem se vladarima komunističke Jugoslavije bez pardona spočitava da se ponaša fašistički, potpisali su Boris Lukšić, Ljerka Fiamengo, Bože V. Žigo, Vladimir Gajšek, Dubravko Horvatić, Ljerka Mifka, Jozo Vrkić, Stanko Škunca, Milorad Stojović, Marija Peakić, Stojan Vučičević, Vladimir Pavlović, Petar Simunić, Goran Babić, Pavao Pavličić, Strahimir Primorac, Vojislav Mataga, Drago Jančar, Stjepan Šešelj, Nikola Pulić, Nada Pintarić, a naknadno su im se pridružili Zvonimir Golob, Arsen Dedić, Zvonko Špišić i Pero Gotovac. Potpisnicima te nezamislive osude komunističkog režima, nije pala ni dlaka s glave. Vlast protiv njih nije poduzela ništa. Nastavila je progoniti Vicu Vukova. On je bio opasniji. Komunisti pretvaraju Vicu u Isusa s trnovitom krunom na glavi, a njegove koncerte u apostolske propovijedi Malo tko je tada bio voljan vidjeti što se stvarno zbiva. Jedan od njih, Vasko Ivanović, pisao je u Književnim novinama: -Ni u najsmelijim svojim snovima, gospodin taj, nije mogao verovati da će se to zbiti tako brzo. Naročito ne, uz čiju će se to pomoć ostvariti. Bilo kako mu drago, pevač zabavnih i još nekih melodija, Vice Vukov, u rekordnom roku je izmenio stanje stvari tako, da sad njega zabavljaju: šalju mu pozdravne telegrame, pisma sa izrazima podrške i cveće za rođendan. Uskoro treba očekivati njegovu fotografiju sa trnovim vencem oko glave. Već sada njegovi koncerti imaju misterij apostolskih propovedi, iako reči koje taj gospodin zna ni u kojoj verziji se ne mogu štampati bez rigorozne redakture. Kako je, dakle, i za tako kratko vreme, stigao na put mučenika, progonjenog umetnika čiji, samo najavljeni koncerti, unose strah i pometnju među dostojanstvenike općinske i rukovodstva moćnih i masovnih političkih organizacija. Kako to da toga gospodina podržavaju, pozdravljaju i pozivaju, stotine, pa, bogami, i hiljade mladih ljudi; da zanemarimo ostale koji, verovatno, imaju svoje razloge, ali mi to ne možemo dokazati u ovoj prilici, a to i nije naš posao. I uveren sam, podržavaju ga i pozdravljaju danas više nego juče. Pa, zašto podržavaju? Zato što zvanično nadležni u ovom događaju nisu učinili ništa od onoga što je trebalo, a učinili su ono što nisu smeli da učine - primenili su silu. Ako se na ovaj način, uz pomoć milicije, a ne, pre svega, ideološki i ljudski, nastavi "borba" protiv Vice Vukova, uskoro ćemo imati jednog mučenika čije će se fotografije nositi krišom. Nagrada Lijepa naša -Svjesno građanstvo, piše Petar Luković, kome bi na trenutak pomanjkalo neprijatelja, nije moralo da brine. Vukov je bio idealan za ulogu vršioca dužnosti neprijatelja, naročito kad se pojavljivao pred gledaocima koji su to shvatili kao još jednu provokaciju i pritom žestoko protestirali. Tako je u Politici, ujesen 1971. čitatelj Milenko Petrović (službenik iz Beograda), uzbuđen što je Vukova vidio na festivalu „Krapina 71" pisao: -Zar organizatori Festivala nisu mogli oceniti da je u najmanju ruku neukusno, a svakako i politički neodgovorno, dovoditi ovog pevača i dozvoliti da peva pred auditorijem u čijem prvom redu sede najviši rukovodioci ove zemlje i SR Hrvatske? Čini mi se da se i po cenu održavanja Festivala moralo otkazati gostoprimstvo Vukovu. I ne samo to. Nagradu Lijepa naša Vici Vukovu uručuje niko drugi do član Izvršnog veća SR Hrvatske, u prisustvu članova Predsedništva SFRJ, Izvršnog komitata SKH itd. Ako je ta nagrada zasluženo pripala pevaču Vici Vukovu (a nema razloga da sumnjamo u objektivnost stručnjaka i publike - reč je o zaista vrsnom pevaču), sigurno je da davanje nagrade iz ruku člana Izvršnog vijeća SR Hrvatske nije tempirano u pravo vreme, niti je moglo korisno doprineti akciji koju sprovode širom zemlje društveno - političke organizacije protiv „političkih melodija" Vice Vukova. Ako je po kriterijumu organizatora nagrada morala biti uručena u Krapini, manje bi neukusno bilo da je ona došla iz ruku nekog drugog lica, a ne iz ruku političara („Politika", 27. IX 1971.). Svjedoci se i danas sjećaju da su u Krapini bili Mika Tripalo, Savka Dabčević - Kučar i ostali članovi najviših partijskih i državnih rukovodstava SR Hrvatske. Gužva oko maspoka i vidljiva uznemirenost širom Jugoslavije - nisu slutili na dobro. Ni aplauz Vici Vukovu tu nelagodnost nije mogao umiriti. Pokušavajući da se suprotstavi hajci na Vukova, inzistirajući na proceduri i zakonu zagrebački Večernji list piše: -Dirljiva je zaista raznovrsna galama oko Vice Vukova. Neke radio televizijske stanice udarile su embargo na sve njegove ploče, pridružujući se onima koji su Vukovu zabranili da nastupa u pojedinim mjestima ili dvoranama. A sve to u ime obrane naroda od izazovnog i nasrtljivog Vicinog nacionalizma i šovinizma, od straha da se narod ne uznemiri Vicinim pjesmama kao što je na primjer ona Tu je tvoja zemlja, tu sagradi dom... tu, na kamenu tom. Dirljiv je, kažemo, taj respekt prema glasu naroda koji, eto, ne žali truda da piše u masama prosvjedna pisma, ali netko pedantan možda će se ipak upitati nije li prije donošenja tog embarga učinjen ipak jedan proceduralni propust, naime, zar nitko nije zavirio u sudske arhive i tamo vidio da Vukov zbog svog „nacionalizma" nije nikada bio ni osuđivan ni osuđen, s gubitkom građanskih prava, pa tako i prava na rad, to jest da javno pjeva. Ali, eto, neke naše kolege zaboravili su na tu proceduralnu formalnost i tako, u ime svog naroda slušateljskog i čitalačkog, sami preuzeli ulogu vrhovnog arbitra osudivši čovjeka na osnovu vreće pisama... a da u stvari javnost ne zna tko ta pisma piše, ni kako taj svoj zahtjev argumentira. Ako Vice Vukov nastupa šovinistički, onda je to lako činjenično i sudski utvrditi. A što, pitamo se ako sada počnu stizati vreće pisama tražeći da se izvode pjesme što ih pjeva Vukov? Nadamo se da će se opet poslušati glas naroda i promijeniti odluka. Baš bi to mogla biti lijepa društvena igra, to pisanje pisama neki novi klik-klak, pogotovu kad bismo je proširili i na izdavačku djelatnost, izložbe, koncerta, cijelu kulturu, pa da o broju naših pisama ovisi kome ćemo skinuti glavu, a koga ćemo dignuti do zvijezda. Demokratski, zar ne? Embargo će trajati sve dok se Vice ne odrekne Domovine Iako je Vukovu u njegovom šibenskom zavičaju spjevana pjesma: -Vice Vukov, naše gore grana, on bi piva, ne smi od organa, sve je jasnije bilo da je njegova glazbena budućnost uglavnom u sferi teorije. Potvrdio je to i zagrebački Plavi vjesnik koji je objavio pismo svog čitatelja M. K. I. iz Dubrave, koje su s osobitim zadovoljstvom prenijeli listovi iz Beograda i Sarajeva. -Kao financijski i ekonomski stručnjak - piše M.K.I. u Plavom vjesniku - obišao sam poslovno gotovo sve općine i mjesta u Hrvatskoj i usput se iz čistog hobija bavio istraživanjem odakle toliki novac našim “zvijezdama” da kupuju skupe automobile, grade kuće, otvaraju restauracije i disco klubove i žive zaista na velikoj nozi? Mogao bi netko reći da su zakoni tržišta takvi, pa tko hoće neka plati (pjevača), ali neka mi drug Vukov kaže na temelju kojih zakona nesavjesno utajuje porez i prima gotovinu? Po kojim to zakonima dijelove honorara, prema izjavama članova orkestra s kojim nastupa, prebacuje redovito na ime svoje supruge, koja niti svira, niti pjeva? Po kojim to zakonima i iz kojih pobuda Vice Vukov, sav umotan u hrvatsku zastavu, dakle našu zastavu, vara naš hrvatski Fond za kulturne djelatnosti iz čijih se sredstava grade novi objekti kulture i obnavljaju stari, a prihodi tog fonda sastoje se isključivo od dijelova autorskih honorara pjevača i drugih umjetnika? Možda poneko i misli daje Vukov veliki patriot jer ne zna da iza patriotizma sakriva milijune. Vice je „najveći" na najmanje tri područja: on je, prvo, najveći Hrvat, drugo on je sigurno najveći utajivač poreza među Hrvatima i, treće, najveći je pjevač među svim našim ljudima. Mi ostali „mali Hrvati" plaćamo Vici po 400 ili 600 tisuća starih dinara za jedan nastup. Vjerujem da će se naći pravi čovjek i pravi stručnjak koji će sve to izvesti načistac. Utaja poreza je krivično djelo, kažnjivo po zakonu, a mislim i po moralu hrvatskog naroda, iza čijih se skuta krije Vice Vukov s kapom iz Imotskoga, košuljom iz Slovenije, lajbekom iz Šestina i hlačama koje je kupio u zapadnoj Evropi, kako sam kaže, jer da Hrvatska nije na Istoku, nego na Zapadu. Sve to veže pojasom od trobojnice, hrvatske, koja nas, kaže Vice sve spaja. Nama trobojnica, njemu milijuni! -Obilježen kao nacionalista, šovinista, utajivač poreza, provokator, siledžija (scena iz hotela Pariz u gradu ko zna kom!), te uopće, kao jedan skroz nezgodan tip, piše Luković, koji nije mogao da ulijeva povjerenje jer je studirao filozofiju i nije se, kao njegove kolege, gađao padežima, Vice Vukov dočekao je da od njega ruke digne i Televizija Zagreb. Sredinom prosinca 1971. godine objavljena je izjava jednog od urednika TV Zagreb, Miće Brajevića, povodom izostanka Vukova iz emisije Videofon: -Zaista ništa ne poduzimamo protiv Vukova, ali smo ga skinuli iz nedjeljnog Videofona da ne bi ispalo kako ga namjerno namećemo gledaocima. U sadašnjoj situaciji takav je, naime, naš stav, s tim, što ne znači da Vukova zauvijek uklanjamo iz naših programa. Nešto slično obećao je i direktor Radio Sarajeva Farik Dizdarević: -Embargo će potrajati sve dotle dok poznati pevač ne promeni stav! Hrvatska i srpska emigracija u lovu na Vicu Vukova -U međuvremenu, piše Lukvić, politički odnosi u Hrvatskoj dovedeni su do ruba usijanja. Ekipa Savka -Tripalo - Pirker - Šibl sa svojim fanovima morala je otići na doživotni zasluženi odmor. Nacionalna euforija ispuhala se kao balon, ali je i novoorganizirana komunistička budnost prijetila svima onima koji su se, barem i na tren, uključili u ovu vrelu političku igru. Vice Vukov, tad na gostovanju u Australiji nije nasjedao provokacijama ustaša. Obio je pjevati i krenuo kući, preko Pariza. Odatle je telefonom zvao Zagreb. Rečeno mu je što se dogodilo u Hrvatskoj i savjetovano da neko vrijeme miruje u Francuskoj dok se „stvari ne raščiste". Shvativši da od pjevanja više nema vajde, legalno, s ovjerenim jugoslavenskim pasošem, Vice je u Parizu upisao i završio trogodišnje školovanje na Institutu za visoke međunarodne studije. Emigracija, vidjevši u Vukovu šansu za zgodnu promidžbenu kampanju, nije ga ostavljala na miru. Ustaše su ga maltretirale, pretile i onda stavile na svoju „crnu listu". Bio je osuđen na smrt! Četnici nisu bili ništa milostiviji. Vukov je za njih bio „strogo hrvatski pjevač", i svaki udarac njemu bio je udarac Hrvatima i poen za „srpsku stvar". Vukov se u svemu tome držao po strani. Nije se gotovo ni s kim družio, šutio je, izbjegavao razgovore, učio i polagao ispite. Kad su prijetnje emigracije postale ozbiljne i kad su se čak njegovi pariški poznanici kladili hoće li Vukov sutra osvanuti živ, on se odmah nakon što je diplomirao, vratio u Jugoslaviju. Kako je bio bez posla, opet se latio knjige. Nastavio je davno započete studije čiste filozofije, diplomirao, i poslije mnogo muka konačno uspio da se zaposli kao redaktor u Nakladnom zavodu Matice hrvatske. Oni koji prate pravnu literaturu mogli su njegovo ime vidjeti ispod tekstova sa stručnom tematikom, ali oni koji su ga pratili kao pjevača nisu njegovo ime nigdje mogli naći. Pjevač koji nije smio postojati Ipak, Vici Vukovu, kao anatemiziranom pjevaču, u trag je ušlo sarajevsko Oslobođenje u kolovozu 1973. godine. Izvjesna građanka B. K. iz Sarajeva, pisalo je Oslobođenje, ušla je u prodavaonicu Jugotona i kupila kasetu ansambla Dalmacija, a kad je stigla kući poželjela je da čuje malo pjesama o moru, pučini, ribarima, školjkama i večito najljepšoj obali na svetu, građanka je, umjesto ansambla Dalmacija, prepoznala mrski glas Vice Vukova, tu se zamalo nije onesvijestila. Odmah je onako zajapurena, ogorčena i zaprepaštena dotrčala u redakciju Oslobođenja, izgovorivši, bez daha: -Ja sam prevarena! Njen omiljeni list odmah je reagirao tekstom Podvala sa magnetofonske vrpce u kojem je bilo i ovakvih konstrukcija: -Ispod deklaracije da se na vrpci nalaze popularne dalmatinske pjesme u izvođenju ansambla Dalmacija, vješto je bio sakriven jednočasovan koncert Vice Vukova, čije su interpretacije odavno skinute sa programa jugoslovenskih radio i televizijskih stanica, a ploče i magnetofonske vrpce diskografskih kuća povučene iz prodaje. Motivi koji su prethodili i uslovili ovakvu odluku dobro su poznati jugoslovenskoj javnosti. Nacionalistički ispadi i otvoreno suprotstavljanje Vukova politici socijalističkog samoupravnog društva, kao i otvorena antijugoslovenska propaganda i veza sa ustaškom emigracijom u inostranstvu, bili su svakako dovoljan razlog da se jugoslovenski građani odreknu njegovih „zabavljačkih usluga". Ovo tim prije kada se ima na umu da je Vice Vukov i u inostranstvu nakon ilegalnog napuštanja granica SFRJ nastavio svoje nacionalističke orgije, samo sada u društvu vođa najcrnjeg taloga emigracije. Kada smo, opet u društvu građanke B. K. i službenika SUP-a otišli u istu prodavnicu, dočekao nas je arogantni poslovođa koji se, čak ni uz pokaz službene legitimacije SUP-a nije želio da se predstavi. Ovu kasetu poslovođa je jednostavno, bez mnogo uzbuđenja, stavio na policu i ponudio nam pravu, misleći valjda, ako nećete vi, kupit će neko drugi, što nam je kasnije potvrdio riječima: -Ja nemam nikakvo rješenje o zabrani prodaje ploča i kaseta Vice Vukova i ja ću ih prodavati pa se to vama sviđalo ili ne! Zabrinuti novinar E. Karamehmedović i još zabrinutija građanka B. K., sarkastično komentira Luković, još dugo nisu mogli da dođu k sebi zbog ove „nečuvene provokacije", začinjene serijom trač priča o Vukovu koje su tad kružile Jugoslavijom. A pričalo se da je pobjegao iz zemlje, da je ubijen u Australiji, ali je živ viđen u Münchenu gdje je na njega izvršen drugi atentat. Pošto je tu umro, pobjegao je za Pariz i postao šef svjetske antijugoslavenske emigracije. Ljudi su se kleli da ga viđaju s ustašama, četnicima i balistima, i da se svuda osjeća kao među najrođenijima. Bilo je i onih koji su vidjeli kako su Vukova po treći put ubili u Parizu, a nije falilo i tipova koji su u sve to povjerovali, sretni što se sve završilo u inozemstvu, a ne kod nas. Tamo, na trulom Zapadu, ionako je sve prljavo. Nije zgodno da Vukov pjeva na albumu „Bijelog dugmeta“ U međuvremenu Vice se skrasio u Zagrebu. Njegovi prijatelji kažu da vrijeme najradije provodi u obiteljskom krugu, sa suprugom Dijanom, sinom Emilom i kćerkom Ivanom. Jednom ili dvaput godišnje gostuje po Kanadi, ali po onoj narodnoj koga ujede zmija i guštera se plaši, Vukov prekida koncert čim osjeti i najmanju provokaciju. Svojevremeno je gostovao i u Njemačkoj, ali je nekoliko koncerata prekinuo zbog nedoličnog ponašanja publike. Njegovih ploča i kaseta u domaćim radnjama još uvijek nema (op.a. riječ je o 1989. godini). Vukov je, i nakon tolikih godina, bez presude kriv. I da je zaista učinio neki zločin, Vukov bi poslije svih ovih godina, piše Luković 1989. godine, bio na slobodi, zakon bi mu bar osigurao sva Ustavom zajamčena građanska prava. Ovako, on je čovjek između. Nije mu se sudilo i on službeno ni za što nije bio kriv. Neslužbeno, sudio mu je tko je kad i kako stigao, i, naravno, za sve je bio kriv. Naročito za ono što nije učinio. Nikakva službena odluka kojom se Vukovu zabranjuje da pjeva ne postoji. Nigdje nema dokumenta u kojima piše da on ne može snimati ploče i da ga se ne smije čuti na radiju ili vidjeti na televiziji. Nigdje ne piše da ne smije nastupati na koncertima. Ali, čim se, na primjer 1986. godine pročulo da će na albumu Bijelog dugmeta kao gost pjevati Vice Vukov, politički komentatori počeli su praviti kombinacije o tome što se krije iza ove Bregovićeve ujdurme? Nikom nije palo na pamet da bi bio red da Vukov konačno i otpjeva nešto. Tek da pokaže da ga nismo izgubili kao pjevača. Od komentara se krenulo u Komitete i odatle je stigla preporuka Diskotonu (koji je objavio taj Dugmetov album): -Nije zgodno da Vukov pjeva. I, Vukov nije pjevao. Foto: Joško Čelar

VEČER SA ŠPIROM / Intimno druženje prijatelja i suradnika Špire Guberine bio je veličanstveni hommage velikom glumcu u njegovom rodnom Šibeniku.

Komemoracija Anti Puliću:Otišao je gospodin intelektualac koji je puno napravio za Kazalište i Šibenik

Majda Dorbić napisala knjigu "Moja Jadrija" za sve one koji su voljeli i vole Jadriju

Božićne čarolije, šibensko ratno dijete, proslavile 25. rođendan otvaranjem izložbe u Gradskoj knjižnici

Obilježeno 20 godina Galerije Krševan, ali bez čelnih ljudi Grada

Ususret 56. MDF-u: Festivalsko vijeće konačno u pozitivnoj atmosferi o festivalskom programu

Časopis - Volim Šibenik

Video

ZEMLJA DIDE MOG:Pola stoljeća seoskog turizma ili kako je don Stipe Perkov oteo zaboravu baštinu Jurlinovih dvora

Sponzorirani članci

Šibenik spreman za dolazak električnih autobusa: izgrađeno 12 punionica na kolodvoru

OD NAJVIŠEG DO NAJPOZNATIJEG: Pet lokacija koje otkrivaju različitost slapova rijeke Krke

ZAVRŠNICA TROKUT AKADEMIJE: Sutra susret ideja, iskustava i ljudi koji žele aktivno sudjelovati u stvaranju poduzetničke budućnosti lokalne zajednice

Trokut Šibenik i Njemačko-hrvatski forum organiziraju live stream prezentaciju ‘Kako poslovati u Njemačkoj!’

Gornji tok Krke iz prve ruke - Otkrijte hostel Titius u edukativnom kampusu NP Krka u Puljanima

Najčitanije

Zbog nove statističke metode Općina Civljane „izgubila” 46 od 74 zaposlenika. Do sada je imala više zaposlenika nego radno sposobnih osoba među svojih 170 stanovnika.

SPOMENAR / Šibenik je prelomio – nitko ne može imati i stan i kuću u mjestu stanovanja, dakle na cijelom šibenskom području pa ni na Jadriji.

ŠIBENSKE KLAPSKE VEČERI / Klape „Dota” i „Solaris” otvaraju 27. Šibenske klapske večeri na Maloj loži

VRIJEDAN JUBILEJ:Šibenski maturanti iz generacije 1980./81. slave 45. godišnjicu mature, prijave su do 9. srpnja

Sve plaže u Šibensko-kninskoj županiji – osim jedne - imaju status javno dostupnog pomorskog dobra u općoj upotrebi. Pristup je slobodan i besplatan za sve građane i posjetitelje.

Kolumne

Sridom u sridu

Grintanja šibenske neviste