Ako bi se nečiji glas u javnosti trebao čuti onda je to svakako onaj tjelesnih invalida kako bi se otklonile prepreke koje im otežavaju svakodnevni život. Godinama je u tome najglasniji bilo Josip Blažević, iz Udruge sv. Bartolomej iz Knina koji je stalno upozorava na sva mjesta koja se uređuju u Županiji na javnim površinama, a nisu prilagođeni invalidima. Jedan od posljednjih primjera je Zvonimirova ulica u Šibeniku koja je dva puta uređivana, ali nije prilagođena pristupu invalida. Njihov glas do danas nitko nije čuo. Zgrada županije ima prilaz kolicima, ali nema lift tako da invalidi ne mogu do traženih služba, Centar za socijalni rad još uvijek nema pristup invalidima. Nema ni Zavod za mirovinsko i zdravstveno osiguranje koji su u energetkoj obnovi pa vjerujemo da će ga dobiti.
„Ovom prigodom želimo reći: Hrvatska država je potpisala mnoge dokumente; potpisali smo Konvenciju UN, napravili smo strategiju Vlade RH, imamo Povelje o pristupačnost, imamo pravilnik o osiguranju pristupačnosti... Sve to država napiše u projektima da smo ispoštivali, uzme novce, naše, europske, svejedno čije... stave osobe s invaliditetom u državne projekte da će to odraditi... I onda? Primjer u Šibeniku: dobijemo ulicu koja je kilometar dugačka a ima samo jedan pješački prijelaz napravljen po standardima za osobe s invaliditetom! (op.a. – Zvonimirova ulica, Šibenik). I pozivam sve koji se pozivaju stalno na osobe s invaliditetom da poštuju njihove standarde i da projekte provode prema standardima osoba s invaliditetom. Jer se mi jedino tako možemo uključiti u društveni život zajednice”, kazao je jednom prilikom Blažević koji je bio vrlo aktivan u zagovaranju prava invalida, ali nije ga se puno slušalo.
Dobar primjer je poslovnica Hrvatske poštanske banke koja se prije nekoliko godina obnavljala, ali nema na pristupaza invalide.
Zanimalo nas je kakva je situacija danas kada je riječ o potrebama invalida. Josip Blažević se umorio i odlučio je šutjeti, a njegova kolegica Snježana Kundija pristala je odgovoriti na nekoliko pitanja:
Na koji način pokušavate biti glasni ili glasniji kada riječ o zaštiti prava invalida?
-Borba za prava osoba s invaliditetom ne traje dan ili godinu, to je kontinuiran rad kako naše udruge, tako i svakog pojedinca, ali i cjelokupne zajednice. Većina naših aktivnosti su transparentne i izložene javnosti, kao što često i uključuju učešće osoba bez invaliditeta, kako bi što bolje približili problematiku s kojom se suočavamo. Uskoro će se obilježiti Međunarodni dan osoba s invaliditetom, što koristimo kao priliku svake godine da istaknemo naše zalaganje za što inkluzivniji i pravedniji svijet. Posebno uključujemo djecu i mlade, da od najranijeg perioda razbiju svoje strahove i predrasude prema osobama s invaliditetom.
Reagiraju li nositelji lokalne vlasti na vaše primjedbe i prijedloge?
-Kao što sam već istakla, tijesno surađujemo s nosiocima lokalnih vlasti već dugi niz godina. Nadamo se, a nema razloga ni za sumnju, da će tako i nastaviti.
Možete li navesti nekoliko drastičnih primjera neuvažavanja potreba i prava invalida?
-U našoj Županiji, koja se dobrim dijelom oslanja na turizam, trebalo bi poraditi na pristupačnosti plaža, kako osiguravanjem pristupačnih ulaza u more, tako i dovoljnim brojem sunčališta, kabina za presvlačenje, toaleta, parking mjesta i drugih pratećih stvari.
Što bi po Vašem mišljenju trebalo napraviti da se glas invalida uvažava pa i prije nego što reagiraju udruge koje ih štite.
-Kao prvo, potrebno je osnažiti same osobe s invaliditetom da zahtijevaju poštivanje vlastitog integriteta, kao i educiranje ljudi u cilju razbijanja predrasuda i rušenja barijera.Iskoristit ću priliku da napomenem kako smo ovaj dan radili na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, a žene s invaliditetom spadaju u kategoriju osoba s povećanim rizikom. Međutim, često one ni ne prepoznaju da se nad njima vrši nasilje, jer je najčešće naneseno od strane najbližih osoba od kojih one ovise. Sebe smatraju teretom, i da na neki način zbog toga zaslužuju sve što im se dešava. Zbog toga često ni ne prijavljuju nasilje. Moraju znati da nijedna osoba ne zaslužuje trpjeti nasilje, kako fizičko, tako ni druge vidove nasilja.
U Šibenku djeluje udruga Aurora koja okuplja djecu i mlade s invaliditetom i njihove roditelje. Bila je uključena u izradu Strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom Grada Šibenika. Njezina predsjednica Marijana Rajić smatra da se njihov glas u povjerenstvu čuje i uvažava jer su pridonijeli da se urede rampe na bazenu, u Sportskoj dvorani....
„Ima još puno toga za napraviti. Primjerice,u gradskoj knjižnici osobe s invaliditetom ne mogu do podruma, do AV odijela i prostora za izložbe, a mogu u prizemlje i na katove. U planu je ugradnja podizne platforme na sportsku dvoranu Miminac Nama je sada fokus na niskopodne autobuse koji su prilagođeni za pristup invalidima, ali nisu stanice s kojih ti autobusi polaze”, kaže Marijana Rajić koja upozorava i na to da je udruga Aurora jedina gradska udruga koja je još uvijek podstanar i iz svog proračuna plaća 500 eura mjesečno prostor koji koristi jer im ga gradska uprava već godinama nije u stanju osigurati.
Ovaj tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
