Izradom Strategije regenerativnog turizma povijesne jezgre Šibenika koja je nedavno predstavljena javnosti Šibenik postaje avangardom u razvoju turizma jer je, čini se, prvi u Hrvatskoj udario temelje obrani od tzv. masovnog turizma koji nakon dvije godine ponovno pokazuje svoje najgore lice. Poznati turistički novinar Đuro Tomljenović tako je ovih dana u Glasu Istre javno upozorio na to u što Hrvatska srlja.
„Bez obzira na to i ma koliko mi šutjeli o tome, glavnu riječ u turističkoj industriji i dalje vode strani investitori, špekulanti, mešetari, građevinari, agencije za prodaju nekretnina i slično. I njihov je jedini imperativ zarada, što brže ostvarenje dobiti!
Tako ti subjekti upravljaju i kontroliraju razvojem turizma koji je usklađen s njihovim potrebama i interesima prema kojima se kroji i ponuda u destinaciji, a ne prema potrebama i interesima lokalne zajednice, koja je isključena iz podjele dobiti od turizma”, piše on i pogađa upravo temu oko koje se vrti i šibenska strategija razvoja regenerativnog turizma.
Autorica dr.sc. Irene Ateljević, stalno ističe da je na sceni lokalizacija, a u turizmu to znači promocija autohtonih, lokalnih vrijednosti. „Uspješnost turističkog razvoja nije više u broju noćenja i posjeta nego u tome koliko dobrobit donosi lokalnoj zajednici. Jedno od načela od koji se polazi u ovoj strategiji je da se lokalno stanovništvo mora dobro osjećati u svojoj zajednici, a turisti moraju doći uživati u tome što je njima dobro”, stav je od kojeg je krenula i u izradi ove strategije. Tako Šibenik, koji je već u prednosti pred nekim drugim većim razvikanim destinacijama u Hrvatskoj poput Splita, Dubrovnika, Rovinja jer je još uvijek ostao neiskvaren u turističkom smislu, ima prilike prvi početi razvijati taj drukčiji oblik turizma.
Strategija razvoja regenerativnog turizma grana se u dva pravca – jedan se zasniva na uzgoju i plasmanu autohtone, zdrave hrane te zdravoj pitkoj vodi i nazvan je „Od polja do pijata”, a drugi se zasniva na kulturno – umjetničkih događanjima i nosi naziv „S pozornice na ulice”. Istraživanje koje je za potrebe ove strategije proveli među turistima pokazalo je da turisti zamjeraju šibenskom turizmu to što nema restorana s autohtonom, organskom, domaćom hranom. Zbog toga se predviđa razvoj domaće proizvodnju, umrežavanje proizvođače, nabava hladnjače i organizirana dostavu za ugostitelje što bi mogao biti i poduzetnički pothvat. Druga priča je „Od rijeke Krke do pitke vode” koja se sastoji u obnovi starih česmi i prodaju recikliranih boca sa znakom svjetionika koji je brend ove strategije umjesto da turisti kupuju nezdravu vodu u plastičnim bocama. Povijesnu jezgru vide kao mjesto susreta umjetnika sa svim područja pogotovo mladih kojima i se davali gradski prostori za rad i performance čime bi se ona oživjela, dakle sve suprotno od onoga što se događa danas.
„Pretjeranom gradnjom i sve većom tzv. apartmanizacijom i betonizacijom obale i priobalja stvara se osnova za masovni dolazak i upropaštavaju se prirodni resursi. Takav prostor gubi na svojoj atraktivnosti i dobiva na unificiranosti i jednoličnosti ponude i došli smo u situaciju da danas prodajemo nešto što najčešće ni sami ne bismo kupili. Mi nudimo sve suprotno od suvremenih trendova na turističkom tržištu koji se odnose na autohtonu ponudu, bijeg od prevelikih gužvi, očuvanu prirodu, bliski kontakt s lokalnim stanovništvom i njihovim načinom života. Ne samo centri, već i čitavi gradovi i mjesta u potpunosti su prepušteni turistima sa svim sadržajima i ponudom koja je posve prilagođena potrebama i ukusima turista. Tako gradovi su pretvoreni u jednonamjenska turistička područja koja ne odražavaju izvoran, stvarni gradski život i građani imaju dojam da žive u destinaciji, a ne u svom gradu koji je izgubio svoj identitet, sadržaj i atmosferu koji su ustupili mjesto trci za profitom i poduzetništvu utemeljenom na rentijerstvu, "fritezi" ili "fast food" turizmu”, piše Đuro Tomljenović.
Na opasnost koju donosi masovni turizma osvrće se i ekonomski teoretičar dr.sc Slavko Kulić. „Mi gledamo kratkoročne interese, a zanemarujemo dugoročne štete masovnog turizma. Najviše nas zanimaju profiti privatnog sektora i koliko će državni proračun dobiti prihoda od PDV-a, a prešućujemo dugoročne štete. Slična je situacija u cijelom svijetu. Čovjek je postao organizirani onečišćivač koji se služi filozofijom materijalizma. Iz godine u godinu ljudi proizvode sve više stvari sa sve kraćim vijekom trajanja, gomilajući sve veći otpad pod površinom zemlje, u morima i oceanima, te onečišćujući biosferu. Tako narušavamo stanje u litosferi, hidrosferi, atmosferi, biosferi Zemlje. Hrvatska je jedna od zemalja koja nije razumjela taj problem jer i dalje forsira materijalizam, svijet stvari, a ne život”, ističe on.
Dr.sc Irene Ateljević koja je širom svijeta radila na projektu održivog turizma prepoznala je sve to i u Strategiji razvoja regenerativnog turizma, koji je korak ispred održivog, navodi što Šibenik mora napraviti da bi sačuvao tu svoju neiskvarenost i obranio se od nedaća masovnog turizma. Planirani su sadržaji koji vode računa o specifičnostima destinacije i interesima lokalne zajednice te očuvanju njezinih društvenih i prostornih resursa kroz promociju autohtonih prirodnih vrijednosti i kulturne baštine kojma treba udahnuti novi život, regenerirati ih. To je ipak samo temelj, prvi korak. Ako izostane politička volja da se sve to provede i ta će strategija ostati samo popis lijepih želja. No, kako je ta strategija avangardna u razvoju turizma tako je avangardna i po tome kako bi trebala biti provedena – krenut će se od grupe entuzijasta i ljudi koji su spremni i svoj biznis prilagoditi regenerativnom turizmu koji na prvu ne donosi veliku zaradu kao masovni pa će svojim pozitivnim primjerima takvu praksu širiti na ostale dijelove lokalne zajednice. No uvjet je da lokalno stanovništvo, koje je još uvijek okrenuto brzoj zaradi, iznajmljivanju apartmana i prodaji „roga za svijeću” za što višu cijenu, u tome prepozna svoj interes i dobrobit.
