Dr.sc Boris Brigljević, suosnivač i voditelj istraživanja u CarbonValueu, Ulsan, u Južnoj Koreji bit će jedan od predavača na III. Međunarodnoj konferenciji „Energija iz otpada“ koja se 18 i 19. rujna održava u Šibeniku.Znanstveni i poduzetnički put, od razvoja naprednih tehnologija do investicija u zelene startupe, čini ga jednim od najzanimljivijih govornika konferencije. Tema njegovog predavanja je ‘Gorivo iz otpada i hvatanje ugljika – nova paradigma za klimatski održivu budućnost’. U razgovoru koji smo s njim vodili pojesnio je o čemu je riječ i zašto je to ključno za održivi razvoj.
Možete li u nekoliko rečenica široj javnosti pojasniti o čemu je tu riječ, odnosno kako otpad može postati vrijedan energetski resurs, uz istovremeno smanjenje emisija CO2?
Osobno se ne slažem s pojmom otpad. Sve što završi na odlagalištu jednom je zahtijevalo ogromne količine energije, resursa i ljudskog rada za proizvodnju. Kada to prestanemo koristiti i bacimo, nestaje li odjednom sva ta ugrađena energija? Naravno da ne ona je i dalje tu. Pravi problem je što često ne znamo što s tim učiniti.
Važno je naglasiti da ostavljanje materijala na otvorenom odlagalištu, kao što često radimo u Hrvatskoj, stvara ozbiljne ekološke rizike. Metan koji nastaje razgradnjom otpada ima 30 puta veći potencijal globalnog zatopljenja od CO₂, a otvorena odlagališta također predstavljaju biološke opasnosti za zrak, tlo i vodu, kao i opasnosti od požara. Bolji pristup, kao što vidimo na otoku Krku, je korištenje zatvorenih, kompartimentaliziranih odlagališta s prikupljanjem procjednih voda i kontroliranim otplinjavanjem. No tada se postavlja pitanje hijerarhije vrijednosti i učinka. Samo ispuštanje metana je najgora opcija. Spaljivanje metana je bolje jer ga pretvara u CO₂, čime se smanjuje njegov klimatski učinak. Također, spaljivanje za proizvodnju topline ili električne energije još je bolje jer daje i koristan energetski proizvod Korištenje metana kao sirovine za zeleni metanol daje još veću ekonomsku vrijednost, a dodavanje hvatanja i skladištenja ugljika (CCS) procesu donosi maksimalnu korist za okoliš. Na kraju, smanjenje količine otpada koja uopće odlazi na odlagališta kroz tehnologije poput pirolize, gasifikacije, anaerobne digestije ili spaljivanja uz CCS donosi najveće smanjenje ekoloških utjecaja uz najveći povrat vrijednosti. Cilj je preoblikovati cijeli sustav tako da ono što smo nekad zvali „otpadom“ postane dio vrijednosnog lanca za čistu energiju i klimatska rješenja.
Hvatanje i ponovna upotreba ugljika trebalo bi postati ključ za dekarbonizaciju industrije. Koji su benefiti?
Hvatanje ugljika znači sprječavanje CO₂ da pobjegne u atmosferu — obično njegovim izdvajanjem iz ispušnih plinova industrijskih postrojenja ili energetskih pogona prije nego što pobjegne u atmosferu. Sljedeći korak, ponovna upotreba ugljika, uključuje pretvaranje tog CO₂ u vrijedne proizvode poput sintetičkih goriva, građevinskih materijala ili kemikalija koje se koriste u svakodnevnom životu.
Međutim, problem ovdje nije sama tehnologija, nego pogrešno postavljen sustav vrijednosti. Hvatanje ugljika i njegovo kasnije skladištenje ili pretvorba u proizvode s dodanom vrijednošću uvijek zahtijevaju energiju. U današnjem gospodarskom sustavu mnogo je jeftinije proizvoditi kemikalije i goriva iz sirovina poput nafte. Ako ozbiljno ne penaliziramo emisije iz tih tradicionalnih industrija, hvatanje i skladištenje ugljika uvijek će se činiti preskupim. Slično kao što se gorivo iz nafte čini umjetno jeftinim danas zbog raznih nevidljivih subvencija globalno. Drugim riječima, možemo učiniti procese poput hvatanja CO₂ nakon izgaranja što je moguće učinkovitijima, ali postoje fizičke granice te učinkovitosti. Ako zaista želimo proizvode i gospodarstvo neutralno ili čak negativno po emisijama, moramo temeljno promijeniti način na koji vrednujemo procese i posljedično način na koji određujemo cijenu proizvoda. Trenutno najjeftinija opcija ne smije ostati ona koja najviše zagađuje.
U svijetu, odnosno nekim razvijenim zemljama kao što su Švedska, Norveška i Koreja to se već primjenjuje. Kakva su njihova iskustva?
Primjeri iz prakse jasno pokazuju kako tehnologija, regulativa i investicije zajedno mogu transformirati energetski i industrijski sustav.
Švedska je, rekao bih, pionir u Waste-to-Energy (WtE) tehnologiji, s 34 postrojenja koja godišnje proizvode grijanje za ~1 500 000 kućanstava i električnu energiju za ~800 000 kućanstava. Jedno od najvećih postrojenja, SYSAV u Malmöu, svake godine spaljuje oko 600 000 tona otpada, čime pokriva 60 % potreba za grijanjem grada s 300 000 stanovnika. Prema Švedskim medijima (nisam osobno istrazio) danas manje od 1% otpada koji se generira završava na odlagalištima.
Norveška je najdalje otišla u CCS primjenama na velikim skalama. Projekti Northern Lights i Longship su prvi industrijski “end-to-end” CCS lanac vrijednosti u Europi, koji kombinira hvatanje CO₂, transport i trajno skladištenje u geološke formacije ispod Sjevernog mora. Prva faza već je u operaciji i ima kapacitet 1,5 milijuna tona CO₂ godišnje, uključujući transport i ubrizgavanje CO₂ iz cementare Heidelberg Materials u Breviku. Druga faza proširit će kapacitet na više od 5 milijuna tona godišnje do 2028. Ovaj projekt podupire i EU grant od 131 milijun eura, a Norveška se već naziva “karbonskim odlagalištem Europe”, nudeći kapacitete i za emisije iz drugih europskih zemalja.
Paralelno s ovim primjerima, Koreja razvija projekte hvatanja i ponovne upotrebe ugljika (CCU) u različitim industrijama. Primjerice Kumho Petrochemical je u gradu Yeosu izgradio postrojenje koje može uhvatiti oko 69 000 tona CO₂ godišnje, pretvarajući ga u korisne proizvode poput suhog leda ili CO₂ za prehrambenu i hortikulturnu industriju. Korea Hydro & Nuclear Power (KHNP) razvila je tehnologiju za hvatanje CO₂ iz gorivnih ćelija s fosfornom kiselinom (PAFC) – prvu takve vrste u zemlji.
Što se WtE tiče, Koreja raspolaže sa 172 incineratorskih postrojenja kapaciteta većeg od 100 tona dnevno, od kojih je 35 aktivnih WtE postrojenja koja pretvaraju otpad u toplinu, a u nekim slučajevima i u električnu energiju.
Kakva je budućnosti tehnologija poput pirolize, vodika i kružnog gospodarstva?
Budućnost leži u povezivanju različitih tehnologija u cirkularni, niskougljični sustav. Piroliza će imati sve veću ulogu jer može preraditi plastični i biomaseni otpad u korisna goriva i kemikalije, smanjujući količinu otpada koja završava na odlagalištima. Vodik se sve više smatra gorivom budućnosti jer može pohraniti i isporučivati čistu energiju posebno ako se proizvodi s niskim ili nultim emisijama. Treba obratiti pozornost na takozvane nosioce vodika koji ga mogu integrirati u postojeću energetsku infrastrukturu. Primjeri uključuju SNG odnosno sintetički prirodni plin), zeleni amonijak i tekuće nosioce vodika (LOHCs), koji omogućuju transport i pohranu vodika u sigurnijem i praktičnijem obliku. Kružno gospodarstvo je širi koncept u kojem ništa ne završava kao otpad. Materijali se ponovno koriste, recikliraju ili pretvaraju u nove proizvode, čime se smanjuje potreba za iskorištavanjem novih resursa i smanjuju emisije.
Zajedno, ove tehnologije stvaraju temelj za budućnost u kojoj se energija, materijali i emisije upravljaju u zatvorenom, održivom ciklusu, umjesto da slijede linearan put od proizvodnje do otpada.
