Prosinac je mjesec u kojem, kako mi se čini, i najgreziji ljudi tvrdog srca omekšaju pod utjecajem blagdanskog duha. Barem je tako u božićnim filmovima koje uživam gledati ovih hladnih i tmurnih dana, toplo ušuškana na fotelji s čajem ili kuhanim vinom u ruci. Nema tog problema koji se ne riješi zahvaljujući angažiranim i dobrim ljudima, uz neizostavnu božićnu čarolijom tako da unatoč raznoraznim zavrzlamama možemo biti sigurni da će ova priča neminovno dobro završiti. Što sam starija i što sam se nagledala puno tužnih i loših priča bez happy enda to su mi te sladunjave božićne bajke draže. Ispune me iracionalnim veseljem i optimizmom, kao šarene lampice u šibenskom đardinu.
Dok se zabavljam na Adventuri sve se čini dobro i veselo, ali čim odmaknem iz centra grada dekoracije postaju sporadične, ulice sve tamnije, a naleti hladnog vjetra sve jači. Uglavnom ne srećem puno ljudi, ali zato četveronožne stanovnike našeg grada koji šćućureno sjede u nekom kantunu ili ispod auta. Srce mi se stisne kada ih takve vidim, a u misli mi dolazi Andersenova božićna priča o Djevojčici sa šibicama koja me u djetinjstvu svaki puta rasplakala. Kao ni ta jadna curica niti ove mace nemaju toplo utočište, zaštitu obitelji ni gozbu na tanjuru, a nemaju ni šibice da im barem nakratko osvijetle tamu. Poput te curice ni mnoge mace neće preživjeti zimu.
Zato se svaki puta raznježim kada gledam svoju mamu Mariju, gospođu u poznim godinama, kako svaku večer hrani kvartovske mace uličarke. Čim čuju njen korak mjaukajući dolete iz raznih smjerova i nestrpljivo se guraju oko hrane koju im je donijela. Zimi pojedu sve do zadnje mrvice jer su očito gladne i promrzle. Nemaju kućice u koje bi se mogle zavući kao neke sretnije četveronožne sugrađanke iz centra grada kojima su mačkoljupci postavili zaštićena utočišta. Svaki moj pokušaj da postavim DIY kućice urodile su neuspjehom jer su brže nestale nego što mi je trebalo da ih izradim.
Moja mama dobar dio penzije troši na mačju hranu jer, kako kaže, ne bi mogla mirno zaspati da macama ne osigura barem jedan hranjivi obrok dnevno. Hvala Bogu ima u našem susjedstvu još dobrih ljudi pa su mace uglavnom uhranjene i zdrave. Dugo ih je bilo četvero zahvaljujući tome što su dvije ženke kastrirane što je svima bilo prihvatljivo. No malo po malo mačja populacija je narasla, a zadnja pridošlica mlada je mama s mačićima koja bi u kratkom roku opet mogla biti trudna, njezino potomstvo će narasti i počet će se razmnožavati i tu nema kraja.
Kao prvo nije lako svaki dan hraniti veliki broj mačaka a opet, ne možeš ih ostaviti da gladuju. Postaju agresivne i nametljive, penju se po balkonima i pokušavaju ući u kuće u potrazi za hranom. Druge pak oslabe i postaju podložne bolestima te uginu. Nitko ne želi agresivne, bolesne ili mrtve mačke u susjedstvu pa ljudi imaju razne strategije pristupa toj problematici. Jedni ih hrane, no i tu ima problema jer im neupućeni znaju davati kosti ili totalno neprikladnu hranu, poput buzare. Zna se to usmrdjeti, pogotovo ljeti, što je loše za mace a izaziva i revolt susjeda - onih koji ih hrane kao i onih koji su protiv toga. To je drugi tabor jer ne vole mačke i boje se raznoraznih bolesti koje bi ulične mace mogle širiti. Takvi glasno negoduju, puštaju (kao slučajno) pse među mace dok jedu, bacaju kamenje na njih ili ono najokrutnije, usred ljetne žege izlijevaju vodu iz posuda nadajući se da će ih glad i žeđ natjerati da se odsele.
Ali to ne pomaže jer mace imaju svoj teritorij kojega se drže, a takve akcije ih samo plaše i nepotrebno muče. Razumijem frustracije vezane za neželjene četveronožne susjede ali nisu naše kvartovske mace krive što su tu gdje jesu, tj. što im je dom na gradskom parkingu, ulici i u šikari, što su gladne i žedne. Ljudi su krivi!
Prije svega oni koji se protive kastraciji/sterilizaciji kućnih ljubimaca ali se onda neželjenog potomstva rješavaju na ulici, po sistemu, brigo moja pređi na drugoga. Sukrivci su i oni koji bi mogli „učiniti razliku“ provedbom učinkovitijih programa, ali svoj položaj i utjecaj radije koriste na drugim područjima koji donose više političkih poena jer mace ne izlaze na izbore. Krivo je i naše društvo u kojem ljudima nije dovoljno stalo do kvalitete života životinja da bi izvršili dovoljan pritisak na javnu upravu. Krivi su i oni koji sebe i druge uvjeravaju kako je mačkama na ulici dobro, da se one same znaju snaći i da im je ljudska pomoć nepotrebna. Ne znam je li to iz uvjerenja ili da bi suzbili osjećaj krivice.
Stvarno se nadam da je takvih što manje među djelatnicima komunalnog odjela koji je prva instanca za prijavu građana o zabrinjavajućoj situaciji na terenu. Jer, o komunalcima ovisi hoće li se izdati nalog Skloništu za napuštene životinje ili ne, a o ljudima u As Eku ovisi na koji način će reagirati. Jesu li im prioriteti novac ili briga za dobrobit životinja? Iz iskustva ću vam reći da proces prijave „mačjeg problema“ frustrira zbog reakcije birokracije, pogotovo kada ste umirovljenik kao moja mama i pokušavate stvar riješiti telefonom.
Ja sam u biti „dog person“ tj ljubiteljica pasa, ali dolaskom u Šibenik sudbina mi je u život donijela mace. Prvo, iznemoglo i bolesno mače koje smo udomili, naša je kujica Popi našla nasred šetnice a ljubav među njima trajala je do njezine smrti. Drugo mačje posvojenće nametnulo se svojom nevjerojatnom upornošću tako da je i moj muž, do tada bez odnosa prema mačkama, bio impresioniran. Naša treća maca je polu živa cičala iz kontejnera za smeće, izvirujući iz plastične vrećice u kojoj je netko pokušao ugušiti cijelo leglo. Četvrtu macu netko je bacio u naš vrt nadajući se da ćemo uz ostale prihvatiti i njegovo, peto se uvuklo u susjedovu vršu i nije znalo izaći pa smo se u akciji spašavanja zbližili. Šesto mače nisam mogla gledati kako se iz dana u dan smrzava na parkiralištu, sklupčano ispod auta, pa sam ga ponijela kući a sedmo je bilo toliko lijepo i neobično da smo se mi i susjedi zaljubili na prvi pogled. Svaka od naših maca (bila) je posebna, različite boje, karaktera i preferencija kao što smo i mi ljudi radi čega sam uvjerena da svaka maca (a da ne govorim o psima) ima „svog“ čovjeka kojega bi mogla usrećiti.
Znam da ne mogu promijeniti sustav, ali mogu barem pokušati podići svijest i pokrenuti diskusiju o problemima šibenskih četveronožnih „sugrađana“, samoživućim macama. U drevnom Egiptu su ih obožavali, danas su u nekim turističkim destinacijama dio turističke kampanje, hoteli ili restorani ih drže kao maskote a kod nas su uglavnom problem kojim se gradska vlast nerado bavi. Odgovornost se prebacuje na udruge koje imaju požrtvovne volontere i hvale vrijedne akcije ali manjak sredstava i sustavne podrške. Svaka čast tim ljudima, ali njihov rad ne bi trebao biti zamjena nego samo nadopuna kvalitetnoj i primjenjivoj politici grada odnosno županije. Po mom mišljenju, prije svega bi trebalo poraditi na sprečavanju prekomjernog razmnožavanja uličnih mačaka (ali i pasa, posebice u ruralnim područjima) jer se time smanjuje drugi veliki problem, onaj zbrinjavanja životinja.
Blagdani su, oprostite, nije mi bila namjera da vam kvarim raspoloženje teškim temama ali činilo mi se da je upravo sada pravi trenutak - kada lampice osvjetljavaju mrak, najtvrđa srca omekšaju a božićna čuda se događaju.
